Ne, nije se dogodilo zahlađenje od 1998. godine. Ako i ignoriramo dugoročne trendove i gledamo samo nove rekorde, 1998. nije bila niti najtoplija godina ikad. Različita izvješća pokazuju da je 2005. bila toplija od 1998. Nadalje, globalno najtoplije zabilježenih 12 mjeseci su se ostvarili u razdoblju od lipnja 2009. do svibnja 2010.

Iako ljudi vole nove rekorde, sami rekordi ne govore puno o trendovima - a upravo su trendovi ono što je važno kod praćenja klimatskih promjena. Trendovi se javljanju samo kada gledamo sve podatke, globalno i i kada uzimamo u obzir druge veličine kao što su efekti El Nina ili sunčevu aktivnosti - a ne probiranjem (eng. cherry-picking) pojedinih točaka.

Postoji sklonost nekih ljudi da se koncentriraju samo na površinsku temperaturu zraka iako postoje i drugi, mnogo korisniiji, indikatori koji nam daju bolju sliku svijeta koji se ubrzano zagrijava. Na primjer, zbog ogromne veličine i toplinskog kapactiteta, oceani pružaju puno “stalniju” sliku zagrijavanja koje se događa.

Mjerenja pokazju da se Zemlja neprestano zagrijava i prije i poslije 1998. godine te da ne postoje znakovi skorog usporavanja (Slika 1). Više od 90% globalnog zagrijavanja odlazi u zagrijavanja oceana, dok manje od 3% odlazi u povećavanje površinske temperature zraka.

Slika 1: Zagrijavanje tla, atmosfere i leda (crveno), promjena toplinskog sadržaja oceana od 0 do 700 m (svjetlo plavo), promjena toplinskog sadržaja ocena od 700 do 2000 m (tamno plavo). Izvor Nuccitelli i sur. (2012).

Ako se i fokusiramo isključivo na globalnu površinsku temperaturu, Cowtan i Way (2013) su pokazali da kada se uzmu u obzir temperature preko čitavog globusa (uključujući i Arktik, područje planeta koje se najbrže zagrijava), globalni trend površinske temperature u razdoblju 1997.-2012. je približno 0.11 do 0.12°C po desetljeću.